H.A.N.N.A.H.

Jednog davnog dana neka je djevojka u svom vrtu zasadila cvijet. Bio je sasvim majušan. Trudila se oko njega, svakodnevno ga polijevala u nadi da će narasti zdrav i prekrasan. Dok se cvijetak veselo razvijao puhnuo je vjetar. U strahu da ga ne izgubi, djevojka je oko cvijeta počela slagati cigle ne bi li mu tako stvorila skrovište i zaštitila ga od okrutnog vjetra. Vjetar se s vremenom smirio ali ona nije srušila zid. Cvijet je nastavio rasti. Vjetar je opet zapuhao i ona je dodala još jedan sloj cigli, pojačavši zaštitu svom cvijetu. Vjetar se opet smirio ali ona nije prestala graditi zid. Bilo ju je strah da će sljedeći put vjetar zaista slomiti cvijet i nije mu to namjeravala dopustiti.

Dok je tako gradila neki su se ljudi zaustavili pored nje i pitali je što je iza zida. Nije imala dovoljno riječi da opiše svoj cvijet pa im je jednostavno rekla neka se popnu uza zid i sami pogledaju. Ali zid je bio majstorski napravljen i bilo je teško popeti se. I tako su svi znatiželjnici uvijek odustajali i nastavili svojim putem. Ona ih nije krivila. Zid je bio stvarno visok i strm.

Cvijet je na sigurnom. Ipak, djevojka se ponekad pita da li je još uvijek iza zida ili ga je u svojoj dobroj namjeri da ga zaštiti zapravo ugušila.

U žuboru glasova umiješalo se i nešto poznato. Nešto tako davno potisnuto u kutiji sjećanja i skoro zaboravljeno. Vratilo se da mi muči dušu i ubije mi duh svojim slatkim osmijehom i smjelim pogledom koji mi je nekad razarao utrobu. Da. On je tu.

Primijetila sam ga mnogo prije nego On mene. Imala sam vremena pobjeći. Nisam. Dosta je bilo bježanja. Došlo je vrijeme za sučeljavanje.

Ugledao me. Nasmiješio se i počeo mi prilaziti. Ja se nisam smijala. Samo sam kimnula glavom. Stao je ispred mene. Jedva sam se usudila disati čekajući da mi srce počne ubrzano kucati kao i svaki put kada bih ugledala Njega. Nije ubrzalo. Možda je čak i malo usporilo. Pričao je nešto. O svom životu. Nisam ga slušala. Gledala sam njegove sanjive smeđe oči koje su mi nekad toliko značile. Tražila sam tračak onog osjećaja sreće kada sam u njima vidjela odraz svog lika. Nije ga bilo. Ipak je došlo TO vrijeme. Vrijeme je da se neke ladice mog sjećanja zatvore. U njima nema ničeg vrijednog osim prašnjavih uspomena.

Nasmiješila sam se.

Živimo li po tim načelima?
Ne znam.

Pokušavamo li?
Da.

Uspijevamo li?
Ponekad.

"Stres" je jedna od najčešćih riječi koja mi se provlači kroz život. Ili sam ja pod stresom ili je netko u mojoj okolini pod stresom pa sam išla malo prčkati po toj temi.

Riječ stres dolazi od eng. riječi "stress" što doslovno znači "udarac". Ono što izaziva stres nazivaju se stresori - udarači. Pojam stresa označava reakciju našeg organizma na razne stresore.

Prema raznim stručnjacima, stres je danas normalno stanje u životu svakog pojedinca koje nastaje zbog prebrzog tempa života, visokih očekivanja društva koje nastojimo zadovoljitil i naposljetku zbog nedostatka slobodnog vremena da činimo ono što nas veseli i tako se opustimo. Naravno da razloga ima još, ovo je samo ugrubo rečeno.

Dakle, ako imate česte glavobolje, srce vam ubrzano kuca, vrat i ramena su ukočeni, nervozni ste i iscrpljeni... pod stresom ste.

Postoji i dobra vijest. Stresa se možemo riješiti! Osobađanjem od svakodnevnih obveza, slušanjem glazbe, zdavija prehrana... načini su da stres smanjimo. Naravno da je to teško provoditi u praksi... Ali bar ne možemo reći da rješenje ne postoji.

Prošlo je već 367 dana od mog prvog objavljenog posta... Ne znam da li da napišem već ili tek...

Kada razmišljam o godini dana kao vremenskom periodu to mi ne izgleda kao daleka prošlost. Ali, kada se okrenem iza sebe i pogledam u događaje koji su obilježili tu godinu... Mislim da se mijenjam. Odrastam, valjda. To me ponekad straši. Velika je odgovornost biti odrastao. I dosadno, ponekad...

Izazov života je naći način kako biti ozbiljan u svojim postupcima, a pritom sačuvati dijete u sebi.

Već sam godinama ozbiljna osoba. To je zato jer ponekad previše razmišljam. Ali našla sam način kako sačuvati dijete u sebi koje daje vedrinu mom životu. Treba se veseliti malim stvarima. Vidjeti detalje koje čine život. Čuti ljude kad ti govore. Pogledati ponekad u tamno nebo da se podsjetiš da su zvijezde još uvijek tamo gore iako "odrasli" mozak zna da jesu.

Mijenjam se. Nabolje. Jača sam nego prije 367 dana. I neskromno ponosna na dobivene borbe sa nekim mojim strahovima. U nekim stvarima sam i dalje zbunjena, priznajem. Ali, radim da tome... I uspijet ću.

Da li mi netko može objasniti kakav je to osjećaj slobode?

Kakav je to osjećaj ne osjećati se zarobljenim iako nema ni okova ni rešetaka?

Što znači "slobodno disati"?

Nedavno sam čitala post svoje kolegice blogerice o Emo pokretu. Moram priznat da nisam bila upoznata sa njegovom točnom definicijom pa sam započela malo istraživanje...

Koliko sam saznala iz raznih izvora, "Emovci" su mladi ljudi koji sebe definiraju kao posebno osjetljive, emotivne osobe, stalno su u depresiji, žive u boli zbog neshvaćanja okoline za njihove potrebe i kako bi si olakšali svoju bol često se ozljeđuju, rezuckaju si tijelo žiletima kako bi im fizička bol olakšala onu duševnu. Najčešća vrsta muzike koju slušaju je hardcore punk, mada to nije uvjet za biti emo. Fizički se najčešće prepoznaju po crnoj ispeglanoj kosi koju zalizuju sa strane i dugim šiškama koje im padaju preko očiju.

I sad se ja pitam... Zar su u tolikoj mjeri mladi ljudi nesretni da su čak osnovali i svoj pokret? Da li je život tako težak ili jednostavno lako odustajemo jer uvijek se lakše prepustiti depresiji nego boriti se za napredak u životu? Zar rane na tijelu manje bole od onih na duši? Kakve to duševne boli muče curu od 16 godina da si reže žile? Da li nas današnji način života baca iz krajnosti u krajnost pa postajemo hladno bezosjećajni i ništa nas ne dira ili ekstremno osjećajni pa zbog toga dižemo ruku sami na sebe?

Trebamo živjeti s osjećajima.... Plakati na filmove, raznježiti se na pjesme... Sve je to dio života... Ali očito i to može krenuti u krivom smjeru... Ponekad mi se čini da je svijet poludio... Ili da ja živim u nekoj bajci... U kakvom će to svijetu živjeti moja djeca?

Kod starih Grka, Kairos je bog sretnog trenutka. Na glavi ima samo jedan čuperak kose za koji ga moraš uhvatiti kada projuri pored tebe. Veoma je brz i treba reagirati trenutno jer nitko ne zna kada će opet doći prilika da uživaš u svom sretnom trenutku.

Zašto sam odlučila opet pisati na blogu i to baš o Kairosu?

Dva su razloga:

Prvi je da mi je Kairos postao simpatičan od kad sam prvi put čula za njega i u mojoj glavi izgleda kao mali lukavi patuljak sa mudrim i pronicljivim očima. Čudno zvuči ova rečenica ali mislim da svatko od nas ima u svojoj glavi spremljene neke likove, bar Snjeguljicu i Pepeljugu iz vremena kad je bio klinac. Pa tako imam i ja spremeljenog Kairosa.

Drugi razlog je što me lupila u glavu činjenica o prolaznosti života. Svi mi znamo da je život prolazan. Susreli smo se sa smrću voljene osobe ili jednostavno oduvijek znamo da nećemo živjeti zauvijek... Bar ne tu u ovom fizičkom svijetu... Ali to ponekad zaboravljamo. Uđemo u monotoniju života koja nas sve manje zadovoljava. I zato moramo tražiti svoje sretne trenutke. Život se sastoji od sitnih sretnih trenutaka. Spektakularne stvari ne događaju se sveki dan i ako čekamo na takvo nešto... postajemo tužni....

Ljudi se često zbog jedne strasti u životu odriču druge. Život je takav, moraš raditi ustupke. Ali moramo i riskirati i pogriješiti da bismo shvatili. To je škola života.

Svatko lovi Kairosa na svoj način.... Uhvatila sam danas svog Kairosa... Slušala sam riječi James Blunta u jednoj njegovoj pjesmi.... Tih par minuta koliko pjesma traje odvojila sam samo za sebe i pustila da me obuzmu osjećaji... prolazili su me srsi... .i pisala sam na blogu....bili su to trenuci moje male srećice... a dan još nije gotov...

Na neko vrijeme prestat ću s pisanjem na blogu. Trenutno nemam baš inspiracije, a ne volim prepisivat tuđe priče...

Ne nestajem iz ovog svijeta, samo idem na odmor...

Tipkamo se... :)

Priča se da su se jednom na Zemlji susrele sve ljudske osobine i osjećaji.

Ipak, Dosada je u tom neobičnom društvu stalno zijevala. I kad je zijevnula već po treći put, Ludost je, luda kao uvijek, predložila:

- Hajdemo se igrati skrivača!

Spletka je značajno podignula obrvu, a Znatiželja je u nemogućnosti da se suzdrži, upitala:

- Što je to igra skrivača?

- To je igra u kojoj ja pokrijem oči i brojim do tisuću, dok se vi ne sakrijete. Kad izbrojim krećem u potragu i koga zadnjeg pronađem, taj je Pobjednik. – objasnila je Ludost.

Oduševljenje je poletno zaskakuta, dok je Radost gotovo bezuspješno trudila uvjeriti Sumnju, koja nikome ne vjeruje, Mrzovolju, koju nikad ništa nije uspijelo zainteresirati, da sudjeluju u igri

No, bilo ih je još nekoliko koji se nisu željeli igrati…

Istina se pitala zašto bi se ona skrivala kad će je ionako, na kraju, pronaći.

Oholost je držala da je igra glupa (a zapravo ju je ljutilio što zamisao nije bila njezina).

Kukavičlik nije želio riskirati.

- Jedan, dva, tri… - počela je Ludost brojati.

Lijenost se skrila iza prvog kamena na putu, Vjernost je potražila zaklon na nebu, a Zavist je čučala u sjeni Uspjeha, koji se vlastitim snagama popeo na najviši vrh stabla.

Velikodušnost se umalo nije ni uspijelo sakriti jer joj je svako mjesto koje je naašla izgledalo prekrasno za nekoga od njezinih prijatelja. Kristalno jezero prepustila je Ljepoti, hlad drveta Sramežljivosti, mekoću leptirova leta ustupila je Osjećajnosti, kretanje vjetrova Slobodi… A sebi?
Ipak, na kraju se i ona sklonila i to u zraki sunca.

Sebičnost je, što se naravno moglo i očekivati, pronašla najudobnije mjesto na svijetu, idealno samo za nju.

Laž se sakrila na dnu oceana, a zapravo je bila iza duge.

Strast i Požuda zavukle su se u jedan vulkan, a Zaborav… zaboravio je gdje se uopće sakrilo, no to i nije bitno.

Kad je Ludost došla do broja 999, Ljubav još nije bila pronašla niti jedno mjesto za sebe, jer joj se svako činilo zauzeto. Tada je ugledala prekrasan ružičnjak i zavukla se među crvene ruže.

Kad je Ludost izbrojala do tisuću i počela tražiti, prvo je, naravno, pronašla Lijenost, koja je bila iza najbližeg kamena. Potom je začula kako Vjernost na nebu razgovara s Bogom. Strast i Požudu otkrilo je podrhtavanje uznemirenog vulkana, a Zavist je pronašla pošto je ugledala Uspijeh.

Sebičnost nije ni trebala tražiti jer se sama otkrila bježeći iz svog skrovišta, točnije, iz osinjeg gnjezda.

Tražeći dalje, Ludost je došla do Kristalnog jezera i odmah otkrila Ljepotu. Sumnju je vidjela kako sjedi na jednom kamenu, otkrivši se da ne bi morala nikome govortit gdje se sakrila.

Doskora su svi bili otkriveni.

Darovitost je čučala u svježoj, mirisnoj travi, Tjeskoba u tamnoj spilji, Laž ih je sve uvjeravala da je bila na dnu oceana (a virila je iza duge).
Zaborav je već zaboravio da se nečeg uio igrao. Ludost jedino nikako nije mogla pronaći Ljubav. Tražila ju je po cijelome svijetu, iza svakog stabla, grma, cvijeta, na dnu svakog potoka i na vrhu svake planine, a kad je skoro već odustala pogled joj se zaustavio na prekrasan ružičnjak. Uzela je štap i počela razmicati ruže.

Odjednom je začula bolan vrisak. Ružino trnje se zabilo Ljubavi u oči i silno je ozljedilo. Ludost nije znala što bi od jada. Ispričavala se, plakala, molila da joj dopusti iskupljenje, a onda se sjetila…

Obećala je Ljubavi da će od tog trenutka zauvijek ostati s njom.

Dakle, otkad se igra skrivača prvi put igrala na Zemlji, Ljubav je slijepa, a Ludost joj je vjerna prijateljica.


- meksička narodna priča -



Ovu priču pronašla sam davnih dana i odmah mi se svidjela. U svojoj jednostavnosti sakrila je puno životnih istina...

Profesorica ju je prozvala da odgovara. Nek´ je. Učila je i znala je gradivo. Bila je savjesna učenica sa dobrim ocjenama. Htjela se dobro obrazovati kako bi imala više izgleda za uspijeh u životu.

Nakon nastave ostala je još par minuta popričati s kolegicama iz razreda, a onda je krenula kući. Kosa joj je nestašno lepršala oko lica dok se sad već dobro poznati osjećaj pojačavao u njoj i nemilosrdno joj grčio nutrinu. Bez smješka mahnula je starom susjedu i ušla u kuću. Mama je već čekala s ručkom. Pogledala je na sat. Ima još nešto slobodnog vremena. Sjela je za pisaći stol i počela rješavati dobivenu zadaću. Bila je udubljena u posao ali ipak je čula otvaranje ulaznih vrata. Zadržala je dah, a potom lagano odahnula. Dobro je. Ton glasa bio mu je smiren. Možda dan ipak protekne u miru. Ipak. napetost nije u potpunosti nestala. Sjedila je u stanju pripravnosti da izleti iz sobe u slučaju da vika počne i pretvori se u nešto gore.

U tim ga je trenucima mrzila i željela je da umre i ostavi ih na miru. Nije se dobro osjećala zbog toga osjećaja. Nije nikog željela mrziti.

Promatrala je ljude oko sebe i vidjela da neki žive normalno. I ona je željela takav život. Život gdje je dopušteno smijati se, bez straha na opominjanje da je preglasno.

Ponekad se osjećala kao leptir uhvaćen u paukovu mrežu koji nezna kako da se ponaša. Ako se koprca, samo se još više zapetljava u mrežu ali bar ima osjećaj da se bori. Ako se smiri i gotovo prestane disati možda je pauk ne primjeti pa uspije iskliznuti iz mreže...

Što ako uspije pobjeći iz ove mreže i opet uleti u neku novu, nekog drugog pauka iako se zaklinjala sama sebi da će dobro gledati kuda leti?


Nasilje svake vrste svuda je oko nas. Crna kronika zauzima sve više mjesta u novinama. Sve je manje sretnih ljudi.

Nekad su se dečki u školi tukli i dolazili bi doma s modricama i krvavim nosom. Danas doma dolaze mrtvi jer nož ili neko drugo oružje sastavni je dio školske torbe i upotrebljava se bez imalo razmišljanja.

Ne znam razlog ovom kaotičnom ponašanju. Ne znam koje opravdanje da nađem nasilnicima. Stres? Traume iz djetinjstva? Neostvareni snovi?

Istina je da nema opravdanja za mučenje drugih ljudi. Svi živimo sličnim životima. Svatko bira svoj način rješavanje dnevnih frustracija. Jer, svi ih mi imamo. I ne rješavamo ih iskaljivanjem na drugima. Ako već imas potrebu za udaranjem, nabavi si boksačku vreću. Zašto si netko može davati za pravo da vježba svoju silinu udarca na curi, ženi ili vlastitom djetetu? Tko mu je dao to pravo? On sam. I to je pravo teško oduzeti. Zbog straha ili jednostavno fizičke nadjačanosti.

Sve kreće od obitelji. Ako od ranog djetinjstva vidiš nasilje u toj instituciji koja bi trebala pružati zaštitu i ljubav, od žrtve pretvoriš se u agresora. Svaka čast pojedincima koji se uspiju izvući iz tog začaranog kruga bez posljedica. Treba se diviti njihovoj snazi.

Možda je John Lennon ipak bio samo sanjar kada je zamišljao svijet bez granica i razloga za ubijanjem...

Blizanci u maternici razgovaraju


- Vjeruješ li u život poslije rođenja?

- Naravno, sigurno postoji nešto poslije rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.

- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?

- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti: poslije rođenja nema života.

- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posvem drugačije od ovoga što sada živimo.

- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

- Pa neznam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.-

- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tome ta mama bila?

- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali.

- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne posoji.

- Da. Moguće. Ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život nakon rođenja zapravo tek započinje…!


(autor nepoznat)


***********

Vjerovanje je čudna pojava. Vjerujemo u nešto u što nismo sigurni, nemamo opipljiv dokaz zbog kojeg razvijamo taj osjećaj.

Vjerovanje najčešće povezujemo s vjerom i Bogom, ma kako ga zvali. S Bićem za kojeg vjerujemo da je iznad nas i da nas prati kroz život. Nismo ga nikad vidjeli. Ali, ipak znamo da je tu. Želimo da bude tu. I zato je s nama.

Ali, vjerujemo i u neke ljude iako neznamo točan razlog. Ravnamo se po nekom instinktu i nadamo se da smo ispravno prosudili. Instinkt se ponekad pokaže krivim, ali ipak...

Lako je vjerovati. Teško je povjerovati. Tako se bar meni čini.

Koliko smo spremni oprostiti ljudima?
Gdje je ta granica koja odvaja stvari na one koje se opraštaju od onih preko kojih se ne može preći?

Naravno, svatko od nas ima svoje odgovore na ova pitanja jer svatko od nas drugačije shvaća život oko sebe.

Ne znam što je to u nama što nam neda da neke stvari oprostimo i zaboravimo. Ponos ili naše moralne vrijednosti? Osjaćaj boli koji te obuzme kada te netko povrijedi?
Ne vjerujem onome tko kaže "Oprostio sam ali nisam i zaboravio". Toga nema. Ne postoji. Ako si oprostio onda si spreman i zaboraviti. Ne vraćaš se više u prošlost i ne ponavljaš nečije stare grijehe.

Da li je teže oprostiti ili reći "Oprosti"? Kad nekome opraštaš uvijek postoji mogućnost da kajanje druge osobe nije iskreno i nakon nekog vremena opet moraš opraštati istu ili sličnu stvar. Kad ti moraš reći "Oprosti" znači najprije moraš sebi priznati grešku. A teško je priznati poraz...

Najteže opraštanje je kada moraš sebi oprostiti. Neke izgovorene riječi ne mogu se povući, propušteni trenuci ne mogu se vratiti... Tvoja grižnja savjest tjera te na stalno premotavanje istog starog filma, na ponavljanje istih pitanja...

Ali, ipak opraštanjem nudimo sebi i drugima mogućnost da krenemo dalje... zatvaranje jednog poglavlja u životu i otvaranje novog...

Pa zašto je to onda tako teško?

Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć "Oprosti"...

Zaljubila se. Ona, najrazumnija djevojka od svih osjeća leptiriće u trbuhu za koje je mislila da su već odavno odlepršali od nje... Dogodilo se to neočekivano... Te plave oči kao da su joj pogledale ravno u srce i pročitale sve njene najskrivenije misli... Zastrašujuće... Osjećala se ranjivo.... I predivno... Osjećala se posebnom...

Borba je to s vjetrenjačama... S njegove strane... Plave oči možda nikad neće biti njene...

Ali unio joj je neku radost u život.... Veliki je svijet tamo vani... Nije sama, ima još ljudi poput nje. Ako izgubi borbu, znat će... Vrijedi čekati... Najljepše stvari događaju ti se kada ih najmanje očekiješ... I zato, VERONIKA JE ODLUČILA ŽIVJETI!

Onih dana kad smo bili mali,
kada smo susjedu trešnje krali,
kada smo mačke za rep vukli,
a bilo je i dana kad smo se potukli.

Tih smo dana maštat znali
i snove smo jednom drugom krali;
da zajedno ćemo na putovanja duga,
zajedno ćemo ići svuda...

Djetinjstvo je prošlo, došla je mladost,
a s njom u nama rasla je radost.
Ostvarenju snova bili smo bliže,
cilj je bio tu, evo ga, stiže...

Ali jednog dana na put si otišao sam,
a to nije bilo dio sna!
Kako si mogao ostavit me tako,
bez pitanja, bez pozdrava otići lako?

Htjela sam k tebi,
ali nisu mi dali,
da taj put nije za mene,
prije mene same su znali...

I sada snove ostvarujem sama,
jer u meni neka čudna je snaga.
Predati se ne želim i neću,
na tragu sam da pronađem sreću.

Jednog dana život će me odvesti k tebi,
u čvrst zagrljaj privuć ćeš me k sebi.
I prisjetit ćemo se dana kad smo bili mali,
kada smo susjedu trešnje krali...



Ove riječi posvećujem dragom prijatelju.

Lana i Martina dvije su frendice. Nakon završetka srednje škole vanredno upisuju isti fakultet. Predavanja su im bila samo vikendom pa su imale slobodnog vremena na pretek.

Lani je preko tjedna kod kuće bilo ubitačno dosadno pa se prijavila na oglas za posao koji je i dobila. Sprijateljila se s novim kolegom s kojim je dogovorila da uskače na njeno radno mjesto vikendom kada ima predavanja ili ispit.

Martini nije padalo na pamet da se zaposli. Roditelji su joj davali džeparac, a ona je, potpuno zadovoljna time, uredno učila i uživala u studentskom životu.

Lana je imala svoj novac i nije ovisila o milosti roditelja u njihovoj financijskoj pomoći ali nije uživala u statusu studenta kao Martina jer se morala naviknuti balansirati između poslovnih i fakultetskih obaveza.

Martina je sve ispite dala u roku i bez straha dočekala drugu godinu na faksu.

Lana je na poslu upoznala čovjeka koji je uvidio njzin radni potencijal i ponudio joj bolje plaćeni posao u svojoj firmi. Usljed tih promjena jedva je uspjela položiti uvjete za upis na drugu godinu, a i neki ispiti su još ostali iza nje. Izlazila je van ali ni približno toliko kao Martina, a morala je odbiti i nekoliko popodnevnih kava sa društvom jer jednostavno nije stigla sve obaviti.

Martina je uspješno diplomirala u roku. S diplomom u ruci čeka zaposlenje u struci jer misli da se previše mučila oko učenja da bi ga tražila izvan nje.

Lana nije diplomirala u roku. Radi posao izvan struke ali je potpuno zadovoljna i ima velike planove.

Tko je pobjednik u ovoj priči?

Martina koja je za vrijeme studija bezbrižno uživala bez prevelikih obaveza, ali sada nezadovoljna sjedi doma čekajući svoju sjajnu priliku da pokaže znanje dobiveno na fakultetu ili Lana koja je možda propustila neke trenutke iživljavanja u mladosti ali je kroz druge kanale upoznala hrpu ljudi i sada uživa u poslu?

Ili pobjednika ipak nema?

U blizini moje kuće nalazi se šuma, a u toj šumi sakrivena je ruševina stare kamene kuće. Kad poželim pobjeći od ponekad prebučnog svijeta prošećem do te šume. Uvijek pogledam u ruševinu i pomislim kako je tužno što stoji tako napuštena i sama. Prošlo je sigurno više od 70 godina od kad je netko tamo živio. Ali netko je slagao to kamenje i stvorio zidove koji su pružali zaštitu jednoj obitelji. Zidovi koji su čuli i smijeha i plača. Vrijeme uporno radi protiv kuće i na kraju će od nje ostati samo hrpa kamenja...

Danas sam opet otišla u šetnju. Došla sam do ruševine i zastala. Odjednom sam je pogledala nekim drugim očima. Shvatila sam da u sredini kuće raste drvo. Drvo je tu već godinama samo ga ja nisam primjećivala. Zidovi mu pružaju savršenu zaštitu dok se bori za svoje mjesto pod suncem. Dakle kuća je ipak nekomu važna ma kako to beznačajno izgleda na prvi pogled.

Koliko puta donosimo krive zaključke i ne pogledamo dublje u ljude ili situacije? Previše puno puta...

Svatko zaslužuje drugi pogled jer ponekad stvari nisu onakve kakvim se čine... Najljepša kuća može biti prazna i beskorisna, a među ruševine može se skrivati blago koje tražimo cijeli život... Samo treba dobro pogledati...

Bila sam prvi razred srednje škole.Školska godina trajala je tek par mjeseci. Sjedila sam ispred učionice čekajući profesoricu. Do mene je sjedila cura iz razreda, Ema. Nismo se baš družile, bila mi je tek kolegica iz razreda. Hodnikom je išao jedan od zgodnijih dečki iz škole. Stariji tip, sportaš. zgodan... Ema i ja pratile smo ga pogledom. dok je prolazio ispred nas. Kako je odmicao pogledala sam mu u stražnjicu i mrtvo ozbiljna upitala Emu:" Misliš da nosi bokserice ili gaćice?" Ema ga je isto toliko ozbiljna odmjerila i znalački mi odgovorila: "Sigurno bokserice. Ne vide mu se crte od gaćica na trapericama." Pogledale smo se i prasle u smijeh.Tog smo dana otišle na marendu zajedno. Bio je to početak jednog divnog prijateljstva.

Nikad ne znaš u kojem ćeš trenutku naići na osobu koja djeli tvoja razmišljanja, shvaća tvoj smisao za humor i koja je jednostavno na tvojoj frenkvenciji.
Sudbina je htjela da upravo Ema sjedi na onoj klupi kada sam izvalila glupost o boksericama... Netko drugi bi me možda blijedo pogledao, rekao neka odrastem i prestanem s glupostima.

Prijatelj za mene nije osoba koja će mi uvijek govoriti ono što bi ja htjela čuti samo da mi se umili. Prijatelj je osoba koja će mi reći istinu u oči, bez obzira koliko bolna ona bila. To je osoba koju želim nazvati kada vrištim od sreće ili kada mislim da su mi sve lađe potonule. Prijatelj je osoba koja uvijek pronalazi prave riječi, osoba koja ti štiti leđa kad ti je to potrebno.

Prije par godina Ema je upoznala jednog tipa, Marka. Vezao ih je zajednički hobi. Nakon što sam ga ja upoznala rekla sam Emi kako je on njezina srodna duša. Nasmijala mi se i rekla kako sam nepopravljivo romantična i kako su oni samo prijatelji. Zajednički hobi pretvorili su u zajednički posao.
Danas me Ema pozvala na kavu kako bi mi priopćila jednu novost. Ima dečka. Marka. Ja sam je samo zagrlila i rekla "Konačno si shvatila:"

Ponekad prijatelje poznajemo bolje od sebe. I oni isto tako poznaju nas.

Nije lako pronaći pravog prijatelja ali ako vać imaš takve sreće da ga pronađeš potreban je veliki trud da se to prijeteljstvo održi jer kao i svaka veza između dvoje ljudi i prijateljstvo je davanje, a ne samo primanje...

Eto, ja sam dobila najbolju prijateljicu preko bokserica... To prijateljstvo mi je postalo neprocjenjivo. Puno trenutaka ostalo je u zajedničkom sjećanju.

Prijatelje treba čuvati kao rijetki cvijet. Jer pravi prijatelj je upravo to.